Bezglasne invencije već i samim nazivljem asociraju glazbu, a dovode u vezu skulpturu i glazbu, likovni i glazbeni jezik. Za polazište uzeli smo gitaru, najčešći motiv Augustinčićevih skulptura na temu glazbe. S jedne strane poigravamo se pravim gitarama te ih „uobličujemo“ u skulpture koje predstavljaju likovne i glazbene teme (Akt, Torzo; Unisono, Dvoglasna), dok s druge strane „prerađujemo“ gitaru u likovni element od kojeg gradimo komponibilnu skulpturu (No.13), pogodnu da kroz brojne varijante predočava neke glazbene pojmove (dinamika, intervali, akordi) te na njoj možete iskušati vlastitu inventivnost.
Udovoljavajući zadanoj temi te nazivom aludirajući na dvoglasne ili troglasne invencije u glazbi, izložbom Bezglasne invencije je Galerija Antuna Augustinčića – kao izložbom interpoliranom u svoj stalni postav, među Augustinčićeve radove na koja se referira – sudjelovala u 11. muzejskoj edukativnoj akciji Sekcije za muzejsku pedagogiju i kulturnu akciju Hrvatskog muzejskog društva, a povodom Međunarodnog dana muzeja 18. svibnja 2006. godine, pod nazivom Zvuk... Ton... Glas. Sljedeće se godine izložba postavlja u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, a budući da je konceptualno vezana uz Augustinčićevo kiparsko djelo, ta je njena „gostujuća“ varijanta dopunjena trima majstorovim skulpturama (Djevojka i mladić s gitarama, 1928., Brijunski akt, skica, 1948., Ženski torzo, 1952.), kako bi se naznačio izvorni kontekst. Godine 2011., kao popratna izložba Augustinčićeve retrospektive od četrdesetak izložaka u Galeriji Branislav Dešković u Bolu, Bezglasne invencije svjedoče o pedagoško-edukativnoj djelatnosti njegove Galerije, a 2016. se godine ponovo prikazuju na svom izvornom mjestu u Klanjcu, povodom otvorenja Studija Galerije Antuna Augustinčića.
Gostovanje Bezglasnih invencija u Muzeju grada Splita – Galeriji Emanuel Vidović uključuje sedamnaest Augustinčićevih skulptura iz fundusa Galerije u Klanjcu. Iako su birane isključivo u skladu s temom (glazba, aktovi i torza), uspijevaju ga predstaviti ne samo kao majstora intimne plastike, napose ženskih aktova i torza, nego i kao vrsnog portretista (Portret Zlatka Balokovića, 1967. i Portret Josipa Križaja, 1976.) te podsjetiti kako se radi o jednom od najvećih spomeničkih kipara svojega vremena (Petrica Kerempuh, 1973. – dio Spomenika Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici – koji je stoga u katalogu izložbe zastupljen fotografijom originalne skulpture u spomeničkom kontekstu).
Iako nevelik, ovaj izbor iz Augustinčićeva opusa obuhvaća čitav vremenski raspon od pola stoljeća njegova kiparskog rada – tijekom kojeg je stvorio impozantan broj od šezdesetak što većih, što manjih, javnih spomenika i skulptura, mnoštvo portreta, aktova, torza i komornih skulptura – i pokazuje kako se Augustinčić veoma brzo oslobodio zagrebačkih i pariških utjecaja, duha vremena i stilizacije oblika pa razvio osobni stil nemirne i izražajne forme, kojim je prokrčio put novim shvaćanjima realizma, te dokazuje kako se uistinu radi o velikanu hrvatske moderne umjetnosti i kiparstva uopće.
Ovom je izložbom, nakon devedeset godina, Antun Augustinčić ponovo u Splitu. Naime, prva kiparska izložba nakon povratka iz Pariza ovog splitskog zeta (njegova supruga Nada bila je kći uglednog Splićanina Dujma Mikačića) održala se 1927. godine u Salonu Galić, a par skulptura s te izložbe izloženo je i ovdje (Ženski torzo, 1926. i Harlekin / Mladić s gitarom / Glazbenik, 1927.), dok su neke pak našle svoje mjesto u fundusima splitskih muzeja (u Muzeju grada Splita je Dujam Mikačić, 1926./27., a u Galeriji umjetnina su Ženski akt, 1924. te Ženski torzo, 1926.).
A na neki način, ovo je i moj povratak Splitu, gradu moje rane mladosti i školovanja. I to na račun Antuna Augustinčića: jer, bez njegova djela koje ih je potaklo ne bi bilo niti Bezglasnih invencija.
Božidar Pejković
(iz kataloga izložbe)
