TRI REČENICE
"…Uroni duboko
          dublje
                još dublje
                        u sebe
uberi raskošan cvijet.
Stvaranje je ronjenje kroz tamu
             i veliki orlovski let."

(Andro Vid Mihičić: "Kiparu Anti Starčeviću", iz zbirke "Stope u prahu")

Kipar koji je baštinio žilavo, ponosno i žuljevito korijenje, koji već desetljećima od tog korijenja teše križ vlastitog ljudskog identiteta, crpi iz njega nadahnuće i smisao svojeg likovnog izričaja, uporno mu se vraćajući kao iskonskom orijentiru u vremenima kad vjetrovi često mijenjaju smjer; umjetnik čiji su plodovi sazreli na likovnim granama kiparstva, medaljarstva, slikarstva i grafike, oduvijek je figuraciju smatrao svojim prirodnim okružjem, ispitujući njene granice od epske narativnosti do gotovo apstraktne redukcije; kipar koji je svoju vještinu izrezao i izbrusio u drvu, oblikovao u glini i ispekao u terakoti, izlio u gips i broncu te složio u mozaik od stakla i fiberglasa, kretao se širokim tematskim područjem akta i portreta, nacionalne heroike i suvremene drame, pripovijedajući kroz intimnost figure i dostojanstvo spomenika slojevitu priču o sebi i o nama.

Ante je kršan čovjek, ne odustaje od posla iako više nije lako penjati se stepenicama na tavan, u atelje; toliko je još toga za obaviti… U kući ispunjenoj skulpturama i slikama, daruje mi male dragulje, priče o ljudima i događajima kojima je bio svjedokom i sudionikom, riječima portretira prostor, vrijeme i ljude, razmiče prašinu prošlosti i na jesenskom svjetlu blista riznica sjećanja: detalji, karakteri, sudbine... Uvijek na pomoći, diskretna i brižna, supruga Marija sa mnom pakira skulpture za izložbu. 

Starčević je – kao malo tko u hrvatskoj likovnoj umjetnosti 20. stoljeća – veliki dio svog opusa izveo za sakralne prostore Hrvatske i Bosne i Hercegovine: njegove medalje, biste, raspeća i spomenici nižu se kao križni put od zagrebačke katedrale, Marije Bistrice, Trogira, Šibenika i Dubrovnika do Kočerina; realistički i s istančanim osjećajem za detalj, portretirao je neke od najznačajnijih osoba naše kulture i povijesti, a intimnošću i lirizmom ispunio portrete svojih bližnjih; naprotiv, u likovima otočkih starica, ličkih i primorskih žena, sažeo je volumen do jednostavnosti znaka te autentičnom kiparskom ekspresivnošću paradigmatski prikazao taj trpki, u sebe zatvoreni svijet. Unatoč tematskoj raznolikosti, Starčević figuri prilazi dosljedno, iskustvom kipara koji njen duh i formu traži u nutrini. Kao baštinik čvrstih korijena, učenik slavnih učitelja i poznavatelj velikih sudbina, kao čovjek koji je na svojoj koži osjetio zablude vremena, uvjerio se da forma, bez razloga izvan sebe same, često odzvanja šupljinom. Tek pod cijenu istinskog dijaloga koji se rađa u nutrini kipara, kroz njegova ushićenja i strepnje, razočaranja i uspjehe, na površinu izranja umjetničko djelo koje gleda tuđe oko – ponekad s poštovanjem, a ponekad oholo i površno. No, takav dijalog ionako ima smisao dublji od dopadljivosti i let viši od dosega površnog oka.

Davorin Vujčić