Branislav Dešković je tragična, ali ujedno i svijetla pojava u našoj likovnoj umjetnosti.

Volio je prirodu svoga otoka Brača, ali posebno pse i konje, najčešće modele svojih skulptura, pa se tako i predstavio kao najistaknutiji hrvatski kipar animalist. Nije bio sljedbenik suvremenih svjetskih avangardnih strujanja. Impresionističko oblikovanje bilo mu je najbliže, a zatim, sa stanovitim stilskim zakašnjenjem, i ono secesijsko. Ipak njegove su poznate skulpture pasa prvenstveno realistički doživljene i oblikovane. Nije bio umjetnik ostvarivanja likovnih ideja i programa, nego je ljudima, a posebno svojim psima prilazio intimno, proživljeno i doslovno prijateljski. U svojoj bečkoj studentskoj sobici imao je psa, a na mletačkom Lidu pratio ga je njegov konj. Dešković kao da se suživio s psihom svojih pasa, predstavljajući ih u različitim vidovima: u lovu, na odmoru, na tragu.

Dešković je baš svojim realističkim i impresionističkim skulpturama pasa i konja privukao pozornost ne samo mase, nego i probrane pariške publike. Hvalio ga je Antun Gustav Matoš 1910., a njegov pariški prijatelj, književnik Sibe Miličić zabilježio je pohvalu velikog Rodina pred skupinom od dva konja što vuku kola: »C’est beau! C’est magnifique!«

Međutim, pod utjecajem burnih političkih prilika u godinama Prvog svjetskog rata napustio je Dešković dotadašnje oblikovanje svojih životinjskih skulptura i prihvatio ponešto zakašnjelu secesijsku, a više suvremenu art déco stilizaciju, koja je mogla bolje odraziti njegove domoljubne političke ideje nego intimni realistički i impresionistički stil.

Dotadašnje priznanje i opće prihvaćanje Deškovića kao realističkog animalista, intimnog prijatelja pasa i konja, bilo je razočarano kasnijom secesijskom i art déco stilizacijom skulptura, s naglaskom ne na intimnome, nego na monumentalnome. Čak se smatralo da time neuspjelo oponaša Meštrovićeve herojske vidovdanske skulpture.

Taj je opći sud šire javnosti, ali i svih stručnjaka, trajao vrlo dugo, a donekle traje još i danas. U monografiji o Branislavu Deškoviću 1977. nastojao sam vrednovati i tu zakašnjelu secesijsku fazu Deškovićeva kiparstva. Deškovićeva politički obilježena skulptura Balkanski blok, iz 1913., a osobito monumentalna skulptura Kraljevića Marka na konju (obje izgubljene i poznate samo po reprodukcijama), kao i skulptura Pobjeda Slobode (postavljena u Bolu na Braču) dosljednije su stilizirane u secesijskom stilu – s nekim značajkama i art déco stila – nego slične Meštrovićeve herojske skulpture.

Moj sud o Branku Deškoviću, ne samo kao o istaknutom realističkom i impresionističkom, nego i kao secesijskom kiparu, ipak je uglavnom ostao osamljen.

Većina će prijatelja umjetnosti Branka Deškovića i dalje shvaćati, priznavati i voljeti kao prijatelja životinja i umjetnika animalista.

Duško Kečkemet