Branko Ružić je sredinom prošloga stoljeća otvorio put nekim novim izražajnim mogućnostima kiparskog jezika. Tragajući za preobrazbom tradicionalne forme, uvođenjem novih kiparskih sadržaja, brisanjem granice između malih i velikih tema, njegovo djelo otvorilo je vrata mnogim kiparima mlađe generacije. Prikazati svijet oko nas onako kako ga on doživljava, svojim unutarnjim okom, primijeniti pritom sažetu formu i nastojati minimumom oblikovanja postići maksimum doživljaja određene teme, to je bio način na koji je Branko Ružić ostvario čitav svoj umjetnički opus.
Ružićeve umjetničke dvojbe između slikarstva i kiparstva, koje obilježavaju pedesete godine prošlog stoljeća, te njegov kasniji razvoj Mladenka Šolman u monografiji o Branku Ružiću vidi ovako:»Prijelaz na izdvojen predmet vodio je Ružića njegovu sažimanju u znak, kao traženju supstrata, koji bi ga tumačio. Nekoliko slika iz tog vremena (Portret, 1954.; Oblici, 1955.) predočuje put slikarskog razvoja na kojem Ružić gradi sliku s nekoliko preglednih polja, gdje boja uzmiče pred naglaskom forme, a njezina uloga postaje dominantnom. Slikarska sredstva postala su mu neadekvatna i uzmicala su pred impulsima druge naravi, pa se neprimjetno, po zakonima njegova vlastita razvoja, zbivao prijelaz u svijet kiparstva.« Godine 1956., u trideset i sedmoj godini života, Ružić radi glavu Oca. Sa skulpturom Otac rodio se kipar Ružić. Ružićeva sažetost oblika i jednostavnost u pristupu likovnim temama bitne su značajke njegova djela; ono što čini njegovo djelo prepoznatljivim i što u sebi nosi pečat Ružićevog stvaralačkog identiteta.
U knjizi Anđelke Dobrijević Učiti umjetnost Ružić govori o svojim umjetničkim mijenama i odnosu prema materiji raznih medija u kojima se okušao: »Počeo
sam raditi moje novo kiparstvo dvanaest godina nakon završenog studija kiparstva na ALU i napravio sam prve skulpture određene za lijevanje u bronci. S vremenom sam osjetio potrebu da sve nekako pojednostavnim. Kad sam već odbacio sve što ne mora biti, naišao sam na komad drveta koji mi je dao moj rođak kad je srušio jedan veliki jasen. Probao sam Glavu limara, koja je bila za broncu, napraviti u drvetu i tada sam vidio da drvo pomalo misli za mene. Pronašao sam da postoji materijal koji me prisiljava da obavim skidanje mase do te granice da u jednom času kažem:
‘Sad više ne!’ Vidio sam da oduzimajući sjekirom i dlijetima dolazim do glave onog istog limara što sam je prije napravio dodavanjem. Sad su mi se otvorila vrata na koji način mogu doći do ‘koliko treba’, a ne do ‘koliko bih još’. Pronašao sam da drvo govori. To je tako veliko iznenađenje kao kad bi se netko probudio pa bi znao francuski. Pa taj bi cijeli dan samo govorio francuski! Tako sam ja odjedanput progovorio novi jezik i tim sam jezikom pokušao obnoviti cijeli svoj svijet.«
