U likovnim je krugovima Nikola Bolčević znan kao kipar i restaurator, suradnik Antuna Augustinčića u njegovoj Majstorskoj radionici na zagrebačkom Jabukovcu i sudionik u realizaciji majstorovog Spomenika Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici. Manje je znano da je bio prvi direktor Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu, stoga smo upravo izložbom njegovih radova željeli obilježiti ovogodišnju, 40. obljetnicu otvorenja Galerije. No, početna istraživanja su otkrila da Nikola Bolčević nije iza sebe ostavio mnogo zabilježenih tragova: muzejska dokumentacija svodi se na službeni potpis na zapisnicima, a u likovnim arhivima materijali o njemu su oskudni. Razgovori s njegovim suradnicima ocrtali su ga kao dobrog čovjeka i kipara koji je Augustinčiću često bio desna ruka, ali nitko nije znao što se u međuvremenu s njim događalo, gdje danas radi i gdje živi? Nakon često neobičnih traženja i nalaženja, susreli smo se u listopadu 2013. u umirovljeničkom Domu na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje trenutno boravi. Nikola je autentični svjedok vremena koje ga nije mazilo, kipar čiji je opus dijelom raspršen u privatnim zbirkama, a dijelom stradao. Uz njegovu pomoć i sugestije, sakupili smo sva dostupna djela iz privatnih zbirki te djela i fotografije iz osobne arhive. Ako je ova retrospektivna izložba skromna u odnosu na ono proživljeno i ono izvedeno tijekom njegova života, ipak je prva utemeljena rekapitulacija opusa Nikole Bolčevića, koja će možda izazvati i značajnije spoznaje i otkrića u budućnosti.

            Nikola je bio ratno dijete, rođen je 23. lipnja 1937. u Zagrebu. Sa ocem Jankom i majkom Marijom rođenom Kralj odrastao je u Kustošiji, a djetinjstvo su mu obilježili traumatični prizori obješenih ljudi po zagrebačkim kandelaberima i kolone koje su Ilicom hodale prema zapadnom izlazu iz grada. No, jedan mu je događaj za cijeli život odredio stav spram rata i ideologija. Bila je 1944. godina i u Zagrebu je vladala glad. Da bi se opskrbili namirnicama, majka i on otputovali su kod majčine rodbine u Petrijanec kraj Varaždina. Na povratku su se ukrcali u stražnji vagon vlaka na liniji Varaždin – Zagreb. Čak su, sjeća se Nikola, u jednom trenutku pomislili krenuti ka prednjim vagonima, ali su zbog gužve odustali. Između Konjšćine i Zlatara, vlak je potresla eksplozija. Četiri prednja vagona bila su smrskana, a tijela muškaraca, žena i djece ležala su uokolo. Nikola pamti mrtve i umiruće, svinute željezne šine, dim, zapomaganja… Godinama kasnije, Nikola je saznao da su partizanski diverzanti očekivali teretni vlak pun oružja, no mina je dočekala vlak s putnicima. Ta sjećanja Nikolu prate cijeli život, a utjecala su i na neke njegove kasnije skulpture kojima tematizira smrt i umiranje.

            Nakon rata, Nikola je pohađao i završio osnovnu školu u Kustošiji za vrijeme koje je otkrio sklonost likovnom oblikovanju rezbareći lapor kojeg je nalazio kraj obližnje ciglane na Črnomercu. Nakon osnovne, upisao je zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti, a po maturi 1961., Pedagošku akademiju u Zagrebu, u Savskoj cesti. Upisao je likovno umjetničku grupu predmeta koje su mu predavali profesori Poljan, Veža, Pavić, Vidović, Mikulić, Bratanić, Bujas, Polček, Vajnaht i Mažuran te, nakon dvije godine, u srpnju 1963. diplomirao. Već nakon prve godine studija na Pedagoškoj akademiji, Nikola je pristupio i prijemnom ispitu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Sjeća se da je, od pedeset drugih kandidata primljeno tek njih troje. U listopadu 1963. upisao je pedagoški odsjek ALU, no već nakon prve godine studija u klasi profesora Dalibora Paraća, odlazi na obvezno služenje vojnog roka, u Niš. Po povratku, vraća se na ALU, ali mijenja odsjek: 30.9.1966. položio je prijemni ispit za upis u prvu godinu kiparskog studija. Prve godine u klasi je profesora Grge Antunca, druge u klasi Ivana Sabolića, treće Vjekoslava Rukljača, a četvrte Valerije Michielia. Uz njih, tijekom studija predavali su mu Ferdinand Kulmer, Ljubo Škrnjug, Matko Peić, Ivan Jäger, Milan Brnčić, Danko Grlić, Zlatko Posavac, Nesto Orčić i Krsto Hegedušić, a zbližio se i sa Antunom Augustinčićem. Dobro je crtao, čak mu je Krsto Hegedušić sugerirao da diplomira u slikarskoj klasi. Nikola je odgovorio kako nema smisla za boju, a i Augustinčić se usprotivio: „Upisal si kiparstvo, kiparstvo buš i diplomiral! A posle radi kaj hoćeš!“ Diplomirao je kiparstvo 1970. godine u klasi Valerija Michielija. Odmah po završetku studija, Augustinčić ga je uzeo za suradnika u svoju Majstorsku radionicu; u službenim dokumentima Nikola je ondje proveo dvije godine, od 1970. do 1972., no njegov angažman seže barem još godinu dana duže. Iz tog razdoblja sačuvane su i na ovoj izložbi predstavljene skulpture Majka i dijete (kojom se predstavio na Salonu mladih u Zagrebu 1971. godine) i Skica za studiju Tolstoja (1972.) obje čvrsto figurativno i mimetički utemeljene kompozicije.

            Oženio se 11 godina mlađom profesoricom engleskog jezika i komparativne književnosti, Verom Brašnović. Ubrzo, 1972., rodila se kćer Nikki, a 1976. sin Saša.  Vera se zaposlila u Jugoslavenskom aerotransportu, radeći u Zračnoj luci Pleso i održavajući česte kontakte sa ispostavom u Franfurtu na Majni. Obitelj je živjela u stanu supruginih roditelja u sjevernom dijelu grada, u Jadranskoj ulici.

            Kao Augustinčićev suradnik u Majstorskoj radionici Nikola je sudjelovao u realizaciji mnogih kiparskih poslova, a najveći od njih bio je Spomenik seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici.  Nastajanje tog spomenika ovjekovječeno je na dokumentarnom filmu ljubljanske televizije Rojstvo nekega spomenika: skele, brda gline i gipsa, kipari u punom zamahu na reljefima. Ivina Sabolić, Vladimir Herljević, Vjekoslav Rukljač, Luka Musulin, Velibor Mačukatin - Grof, Stanko Jančić, Ivan Pavić... Intervjui, izjave. Augustinčić daje sugestije... Nikola jedva da se pojavljuje u kadrovima, usprkos velikom angažmanu u izvedbi. Nikad nije volio publicitet, pa kad se snimalo, on je odlazio. „Ko ti je kriv...“, govorio bi mu Augustinčić.

            Nakon dovršetka tog zahtjevnog posla, Nikola je živio kao samostalni umjetnik uz povremeni restauratorski angažman. Izvodio je crteže, portrete (Portret Nikki) i skulpture manjih dimenzija u terakoti i gipsu od kojih pojedine (primjerice, Skica za Ustanak 1573., nepoznate lokacije) odaju nesumnjiv utjecaj boravka u Augustinčićevoj Majstorskoj radionici i pokušajima vlastite interpretacije poznatih tema. Druge pak, svjedoče o specifičnoj Bolčevićevoj sklonosti mračnim temama bijede, gladi i smrti.Te su teme konstantno prisutne u njegovu opusu. U početku ih izvodi na način svog učitelja Michielija (Ranjenik), a ubrzo (u djelima poput Biafre čija nam je lokacija zasad nepoznata)  progovara autentičnim i proživljenim likovnim izrazom punim ekspresije i dramatike. Da mu blizina smrti nije strana, potvrdio je i izradom posmrtne maske svog bivšeg profesora Krste Hegedušića 1975., a desetljeće kasnije i svoje majke Marije.

            Potkraj 1970-ih bio je, sjeća se, u kombinacijama za profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, no nije imao afiniteta ni za kakav posao izvan kiparskog oblikovanja. Nije želio biti ni direktor netom otvorene Galerije u Klanjcu, ali Augustinčić je osobno želio baš njega. Nikola smatra kako je Augustinčić htio nekoga od povjerenja, tko bi ujedno mogao skrbiti o restauraciji njegovih gipsanih skulptura. Opirao se tomu jer se želio baviti svojim kiparstvom, a za posao direktora smatrao je pogodnijim nekog povjesničara umjetnosti. Nije bio član Komunističke partije, pa je i to bila otegotna okolnost. No, Augustinčić je zaprijetio da ako Bolčević ne bude direktor „...stvari odmah idu natrag u Zagreb!“ Tako je 1978. godine postao prvim direktorom Augustinčićeve Galerije. Antun Augustinčić je umro 1979., a nedugo poslije, Nikola je dao otkaz.

            Oduvijek je bio strastveni ribič i mnogo je vremena provodio s prijateljima u ribolovu, osobito u riječnim rukavcima Turopolja. Ukazala se prilika za kupnju jednog zemljišta i Nikola je ubrzo postao vlasnikom terena u skrivenoj tišini rukavca Odre, sa adresom Veleševec 327. U obližnjem mjestašcu Orle otkupio je staru kućicu od hrastovih planjki sa malim trijemom koja je nekad služila kao lovački dom, dovukao je na svoj posjed i uredio. Ako su vikendaški posjed i ribolovna aktivnost s prijateljima funkcionirali, brak nije; Nikola i Vera su se rastali 1980., a ona je s djecom otišla u Frankfurt na Maini gdje i danas žive. Supruga Vera je danas u mirovini, sin Saša vodi privatnu tvrtku, a Nikki se udala i radi kao liječnik anesteziolog.

            Početkom 1980-ih godina, Nikola je izlagao na skupnim izložbama samostalnih umjetnika Črnomerca, na Prvom trijenalu hrvatskog kiparstva u Gliptoteci JAZU, 1982., a do 1983. godine priredio je i tri samostalne izložbe popraćene skromnim katalozima. Radovi iz tog vremena koje pokazujemo na ovoj izložbi, čine glavninu njegova kiparskog opusa. Uz činjenicu što su figurativna, nemaju stilsku konzistenciju i svjedoče kako je Bolčević svakom kiparskom zadatku prilazio različito: dok je Salvadora Dalija (1981.) pokušao kiparski upriličiti sukladno njegovim rastezljivim slikarskim motivima, Krležu (1982.) je modelirao u tradicionalnim okvirima portretne figure. Male terakotne i gipsane statue (Ribar; Manda; Prelja; Djevojka i leptir) posjeduju lirsku dopadljivost, svojevrsnu staloženost te ravnotežu zatvorenog volumena i odmjerenog grafizma na površini. Za razliku od njih, Torzo I, Torzo II i Glad, morfološki i tematski udaljuju se u najvećoj mogućoj mjeri od dopadljivosti i svojim grčem, bizarnošću  i deformacijama svjedoče o već spominjanoj i istovremenoj, „podzemnoj“ struji u njegovom kiparstvu. Uz njih, treba ukazati na djelo pod nazivom Igra šišmiša (nažalost nepoznate lokacije), koje svojim reduciranim i autonomnim oblicima predstavlja apstraktnu skulpturu šireći stilski raspon Bolčevićevog kiparskog opusa.

U tom je razdoblju izveo i svoj jedini spomenički rad: Spomenik palim Kustošijancima u Drugom svjetskom ratu, za kojeg su Nikolu angažirali članovi SUBNOR-a iz Kustošije. Pamteći diverziju vlaka, prihvatio je posao kloneći se ideoloških obilježja i herojske patetike: fizičku i duhovnu dimenziju žrtava prikazao je stiliziranim figurama izvedenima od uspravnih betonskih blokova. Spomenik palim Kustošijancima u NOB svečano je otkriven u listopadu 1985. godine pred osnovnom školom u Kustošiji.

            Urbanističko – graditeljski zamah uzrokovan Univerzijadom koji je u drugoj polovini 1980-ih zahvatio Zagreb, rezultirao je i brojnim restauratorskim obnovama pročelja i velikim Nikolinim angažmanom. Za rastauratorske poslove najčešće su ga angažirali Gradski zavod za zaštitu kulture i prirode, Gradsko stambeno i komunalno poduzeće te tvrtke Tempo, Industrogradnja i Zagrebgradnja. Nikola je svojom rukom obnovio sve arhitekturne plastike u zagrebačkom Oktogonu, nebrojene fasadne ukrase u Donjem gradu, palačama na Zrinjevcu, restaurirao je figuru Djevojka s bakljom na krovu tadašnjeg Doma Hrvatskog društva likovnih umjetnika na Rooseveltovu trgu… S obzirom da je bio izrazito vješt i zanatski kompetentan, u tim se poslovima vrlo uspješno snašao i priskrbio velik ugled među kolegama i poslodavcima.

            Na svom turopoljskom imanju je izgradio katnicu širokog dvoslivnog krova. U prizemlju je uredio garažu, a na katu atelje grijan malom peći na drva. Kroz pomičnu staklenu stijenu izlazilo se na terasu sa lijepim pogledom na rukavac Odre, breze i voćke uokolo kuće. Boravci u Turopolju učestali su osobito od 1983. kad mu je u Zagrebu umrla majka s kojom je bio vrlo povezan. Iako bez priključka struje i vode, Nikola je na Odri okružen prirodom uživao, pecao i - slikao. Slikao je akvarelom pejsaže, pastelom komponirao makove, olovkom skicirao susjede i njihove pse, tušem radio portrete.

            Nikoline 1990-te obilježili su zdravstveni problemi i poplave koje su uništile dobar dio njegovih radova, a posljedice kojih su u kući na Odri još vidljive: danas u ateljieru ima više svjedočanstava povijesti bolesti nego povijesti umjetnosti. No, Nikola gleda kuću drukčijim očima; njemu je svaka stvar ovdje uspomena. Kako je tu bio sretan budeći se ujutro uz ptice i kavu skuhanu na gusnatoj peći, kako je obrezivao stabla u vrtu i slikao makove. Ne predaje se: planira modelirati čim mu to zdravlje dozvoli. Kiparska glina u kutu spremna čeka Nikolin oporavak.

            Prije koji dan, iz kuće na Odri donijeli smo njegov kiparski stalak, a u trešnjevačkom Domu su mu osigurali kutak u kojemu će modelirati. Još ima kiparskog entuzijazma i životnog elana. I hoda bez štapa. Volja, vještina i iskustvo su tu, a i kiparska glina: može biti da nećemo dugo čekati na Veslača s galije koji čeka, skiciran, već godinama.

                             Davorin Vujčić

Bolčević, Nikola (Zagreb, 23.6.1937.) Nakon osnovne škole u zagrebačkoj Kustošiji, upisuje Školu Primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, gdje maturira u lipnju 1961. Iste godine u rujnu upisuje Pedagošku akademiju (likovno umjetničku grupu), gdje diplomira u srpnju 1963. Upisao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao 1970. godine u klasi Valerija Michielija. Bio je suradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića od 1970. do 1972. godine. Od 1978. do 1980. godine direktor Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu. Od 1980. djeluje kao restaurator i samostalni umjetnik izvodeći crteže, skulpture manjih dimenzija u terakoti (Čekanje, Igra šišmiša, Petrica Kerempuh), drvu (Vepar) i gipsu (Šestinčanske pralje, Zbjeg, Djevojka s pticom) te portrete (Salvador Dali, Portret Nikki). Uz udio na Augustinčićevom Spomeniku seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici, autor je Spomenika palim Kustošijancima u NOB u Zagrebu (1985.). Izlagao je na skupnim izložbama, a samostalno se predstavio u Zagrebu 1981. (dva puta) i 1983. godine.

Skupne izložbe:

1971.

Salon mladih, Zagreb, (Majka i dijete, 1971., gips)

Izložba suradnika Majstorskih radionica, Dom JNA, Sisak, svibanj (?)

1972.

Izložba skica (u čast Dana Republike i 80-godišnjice rođenja druga Tita), HDLU, Umjetnički paviljon Zagreb, studeni - prosinac

1982.

Samostalni likovni umjetnici Črnomerca, Knjižnica Vladimir Nazor, Ilica 163a, Zagreb, listopad (Portret Saše, 1982., gips)

1983.

Samostalni likovni umjetnici Črnomerca, Knjižnica Vladimir Nazor, Ilica 163a, Zagreb, listopad (Ustanak 1573 – skica za skulpturu, 1981., gips)

1984.

Samostalni likovni umjetnici Črnomerca, Knjižnica Vladimir Nazor, Ilica 163a, Zagreb, listopad (Obelisk – idejno rješenje stupa sa satovima na okretištu Črnomerec, 1984., gips)

1985.

XIII postav recentnih radova članova SHDLU, Galerija Karas, Salon Galerije Karas, Prostor proširenih medija, Zagreb, srpanj – kolovoz (Djevojka i leptir, 1984., gips; Dječak jede kruh, 1984., gips)

Samostalni likovni umjetnici Črnomerca, Knjižnica Vladimir Nazor, Ilica 163a, Zagreb, listopad (Prelja, 1984., terakota)

1986.

Samostalni likovni umjetnici Črnomerca, Knjižnica Vladimir Nazor, Ilica 163a, Zagreb, listopad (Portret Marije Bolčević, 1986., akvarel)

1987.

Samostalni likovni umjetnici Črnomerca, Knjižnica Vladimir Nazor, Ilica 163a, Zagreb, listopad (Petrica Kerempuh, 1986., bronca)

Samostalne izložbe:

1981.

1983.

Nikola Bolčević: Knjižnica Vladimir Nazor, Vatrogasna 6, Zagreb, 17.10. – 1. 11.