Prošlo je deset godina otkako je Nikola Šanjek iz Varaždina otišao u Beč na studij kiparstva. Za sobom je ostavio medijsku prašinu uzvitlanu nesvakidašnjim kiparskim talentom, fascinantnom vještinom modeliranja u glini, neprimjerenom dječačkoj dobi.Njegovi furiozno pokrenuti konji i lavovi, biblijski sveci i junaci antičkih mitova, predstavljani tijekom 1990-ih godina na izložbama u Hrvatskoj, Slovačkoj, »čudo od djeteta«, "mali Michelangelo«… Tek poneki disonantni glas bio je zabrinut za budući razvoj te bogomdane darovitosti, pribojavajući se nedostatka pravilnog ljudskog (kiparsko-pedagoškog) usmjeravanja. A onda je Nikola, umjesto u Zagreb, otišao iz domovine; o njegovom bečkom studiju, životu i radu, u Hrvatskoj se nije znalo gotovo ništa.

U Beču je studij bio zahtjevan, a Nikola uporan: osim guste satnice predavanja, svladavao je i jezičnu barijeru, pa mu je posebice prva godina bila teška. Na sreću, profesori su se pokazali dobrim pedagozima; nisu zadirali u tematiku njegovih skulptura, ni ograničavali bujnost njegove imaginacije, niti sputavali žestinu geste, smatrajući kako su te karakteristike uvjetovane osobnošću i njenim razvojem. Ono čemu su ga željeli podučiti bio je kiparski zanat.

Tako je Nikola svladavao tehnički aspekt koji je njegovoj skulpturi često nedostajao: izrađivao je gerist za formu u glini, lijevao u gips i broncu, obrađivao metal, rezbario drvo i klesao kamen, usavršavao se u radu s reparaturnim kamenom steingussom i grafitnom patinom. Okušao se u različitim kiparskim tehnikama te spoznao kako drvo nije

»njegovo« sredstvo izražavanja; ostao je vjeran modeliranju u glini, uz koju je čvrsto prigrlio i kamen. U kamenu je izveo svoj završni, diplomski rad, a devet je godina radio isto toliko metara visoke skulpture kojima je opremio unutrašnjost crkve Dobrog pastira u rodnom Varaždinu. Uz definiranje kiparskih materijala, do kraja je bečkog studija beskompromisno ustrajao na vlastitom likovnom izrazu, uvjeren kako je jedini ispravan put – ostati svoj.

Šanjek.