PRIČE O SPOMENICIMA : Skice i modeli za spomenike u stalnom postavu Galerije Antuna Augustinčića / autor Davorin Vujčić; urednik Božidar Pejković; fotografije iz arhive GAA; oblikovanje i grafička priprema ArTresor naklada Zagreb; tisak Tiskara Zelina d.d., Sv. Ivan Zelina. – Klanjec : MHZ – GAA, 2015. / za nakladnika Vlasta Krklec. – brošura, 29,7 x 21 cm; korice u boji; 24 str.; 71 ilustracija u boji; 600 kom. – ISBN 978-953-265-125-6
Majstor kipar, profesor i akademik Antun Augustinčić (Klanjec, 4. 5. 1900. – Zagreb, 10. 5. 1979.) autor je brojnih spomenika postavljenih širom svijeta, od kojih su neki predstavljeni u stalnom postavu njegove Galerije u Klanjcu. Iako su muzeološki kriteriji i prostorne mogućnosti uvjetovali izlaganje samo dijela Augustinčićeva spomeničkog opusa, izloženi izbor predstavlja referentnu točku europskog i svjetskog kiparstva XX. stoljeća.
Spomenici su specifičan segment kiparstva koji u muzeološkoj interpretaciji zahtijeva kontekstualizaciju. U njima se, više nego u portretnoj ili intimnoj plastici, isprepliću povijesne, kulturološke i političke odrednice bez znanja kojih nije moguće spoznati značajke nekog spomenika. Priče o nastanku i sudbini Augustinčićevih spomenika čije su skice i modeli postavljeni u trećoj dvorani i, dijelom, u parku skulptura klanječke Galerije, plod su dugogodišnjeg istraživanja; objavljujemo ih u želji da posjetiteljima približimo taj dio muzejskog postava, obogatimo njihov likovni doživljaj i ukažemo na vrijednost fundusa Galerije u Klanjcu.
Kroz spomenički opus Antuna Augustinčića
Prvi Augustinčićevi radovi postavljeni kao javna plastika bili su sepulkralnog karaktera (sarkofag blažene Ozane Kotorske u crkvi Sv. Marije na Rijeci u Kotoru, 1929.) i često namijenjeni obiteljskim grobnicama. Počevši od 1925. do kraja 1930-ih godina Augustinčić je izveo desetak skulptura postavljenih na groblja u Varaždinu (Muški akt, židovsko groblje), zagrebačkom Mirogoju (Tuga, 1930.; Anđeo, 1933., Mojsije, 1934.; Ikar, 1935.), Klanjcu (Odmor, 1935.) i Nišu (Prelja, 1939.).
Dok je Kupačica – skulptura s obilježjima art decoa (izvedena 1927., a otkupljena 1950-ih za park Daruvarskih toplica) – u funkciji dekorativnog naglaska u prostoru, u 1930-im godinama Augustinčić započinje dugački niz spomeničkog obilježavanja povijesnih protagonista i događaja. Godine 1932. zajedno s Vanjom Radaušem izvodi Spomenik Petru Kočiću u Banja Luci, a 1935. dvije spomeničke figure kralja Aleksandra Karađorđevića: u Varaždinu i, u suradnji s Franom Kršinićem, na Sušaku (oba srušena 1941.). Prvi veliki Augustinčićevi spomenički ansambli bili su Spomenik palim Šumadincima u Kragujevcu koji je 1932. izveo uz idejni doprinos Joze Kljakovića te Spomenik palim Nišlijama otkriven 1937. Od 1930-ih godina Augustinčić se intenzivno bavio spomeničkom plastikom, često surađujući s arhitektom Dragom Galićem; kroz brojne kiparske natječaje širom svijeta dokazao se kao vrsni majstor spomenika, s karakteristično uvjerljivim i često dramatičnim prikazom figure u pokretu. Osobit uspjeh postigao je svojim konjaničkim spomenicima od kojih neki predstavljaju do danas nenadmašena kiparska dostignuća. Prvu konjaničku figuru izveo je kao dio spomenika u Nišu, a iste godine postavio je konjaničke spomenike kralju Petru i Aleksandru Karađorđeviću na mostu cara Dušana u Skopju (oba srušena tijekom Drugog svjetskog rata). Kao prvi hrvatski kipar kojemu je to pošlo za rukom, Augustinčić je 1937. osvojio 1. nagradu na jednom međunarodnom natječaju, za Spomenik šleskom ustanku u Katowicama. Konjanička figura poljskog maršala Pilsudskog koju je za taj spomenik dovršio 1939. (prenesena 1990. iz Klanjca u Katowice) najbolji je konjanički spomenik hrvatske skulpture, a Miroslav Krleža ga je svrstao »nesumnjivo među najbolje konjaničke statue u međunarodnim razmjerima.« Spomenikom Rudar postavljenom 1939. ispred zgrade Međunarodnog ureda rada u Ženevi, Augustinčić nastavlja svoju europsku karijeru, a predratno razdoblje konjaničkih spomenika zaokružuje 1940. izvedbom Spomenika kralju Aleksandru u Somboru (srušen 1941.). Iste godine dovršava Spomenik Timočkoj buni u Zaječaru, da bi početak ratnog vihora označio izradom Raspeća (1941.) za župnu crkvu u Tuhlju.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata Augustinčić je imenovan profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i počinje realizaciju niza spomenika posvećenih revoluciji: monumentalni Spomenik zahvalnosti Crvenoj Armiji na Batinoj Skeli (otkriven 1947.), nekoliko varijanti Nošenja ranjenika te Spomenik Titu u Kumrovcu (1948.), koji je postao simbol epohe i tijekom kasnijih godina izrađivan u različitim verzijama i varijantama (posljednja, uvećana varijanta postavljena je 1977. u Velenju).
Tijekom 1950-ih godina Augustinčić je angažiran izvedbom djela javne plastike kojima se tadašnja Jugoslavija prezentirala u inozemstvu, pri čemu treba spomenuti kako je to plodno spomeničko razdoblje usko povezano s djelovanjem njegove Majstorske radionice na zagrebačkom Jabukovcu, u kojoj su vrsni kipari svojom vještinom i zalaganjem pridonosili ostvarenju Augustinčićevih spomenika. U tom razdoblju nastaju fontane Dječak i Dječak s ribom za park tadašnje jugoslavenske ambasade u Rimu (1950.), veliki konjanički spomenik Mir (1954.), dar tadašnje Jugoslavije Ujedinjenim narodima u New Yorku te, u suradnji s Franom Kršinićem, tri spomenika u Etiopiji: Spomenik žrtvama fašizma u Addis Abebi (1955.), Spomenik etiopskom partizanu u Holleti (1957.) i Spomenik rasu Makonnenu u Hararu (1959.).
Djela nadahnuta revolucijom stvara sve do 1970-ih godina: Partizan sa zastavom (1957., Nova Gradiška, srušen 1990-ih), Spomenik našoj borbi (1959., Klanjec), Spomenik ustanku (1961., Gradac, srušen 1992.), veliki Spomenik palim Krajišnicima na brdu Šehitluci (danas Banj brdo) kod Banja Luke (1961.), Spomenik žrtvama fašizma na groblju Viktorovac u Sisku (1965.), spomenici Martinu Pušteku (1970., Poljana Donja kraj Varaždinskih Toplica) i Vladi Zečeviću (1973., Loznica kraj Šapca), te brojne varijante Nošenja ranjenika.
U svom poslijeratnom opusu Augustinčić se bavio i javnom plastikom bez ideološkog predznaka: nastavio je sa prije rata započetim nizom portreta postavljenih u javnom prostoru (Ivo Raić, 1932., HNK Zagreb; Stjepan Radić, 1937., Mače), koji spadaju u vrh hrvatske kiparske portretistike: Andrija Štampar (1952., Veterinarski fakultet, Zagreb), Spomenik Moši Pijade (1954., nekad ispred Radničkog narodnog sveučilišta, danas u parku umirovljeničkog doma Lavoslav Schwartz, Zagreb), Zlatko Baloković (1967., Mirogoj, Zagreb), Branko Gavella (1974., HNK Zagreb). Uz to, dovršio je figuru Eva / Brijunski akt, čija je mramorna verzija postavljena 1953. na trijem Bijele vile na Brijunima, a 1954. i u zagrebački park Ribnjak, izveo je Spomenik Marinu Držiću (1963.) za vilu Zagorje u Zagrebu te fontanu Majka i dijete u Glini (1969.).
Svojim posljednjim spomenikom vratio se rodnom Hrvatskom zagorju: uz značajan doprinos suradnika iz Majstorske radionice dovršio je 1973. veliki Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici, s likom Petrice Kerempuha u podnožju, primjerak kojega dočekuje posjetitelje i pred ulazom u Galeriju Antuna Augustinčića u Klanjcu.
