VANJA RADAUŠ - PORTRETI

 „…Radim portrete… Zanimaju me problemi koje oni postavljaju pred likovnog umjetnika. Svaki portret rješavam na svoj način. Mislim da portret kipar stvara prije nego ga i počne modelirati, jer je samo kreiranje zadnja faza. Ustvari, portret je u izvjesnom smislu biografija čovjeka…“

(Iz intervjua objavljenog u Večernjem vjesniku, Zagreb, 1. veljače 1958.)

Vanja Radauš bio je jedan od onih velikih umjetnika, koji su svoju neiscrpnu znatiželju hranili životom, a strast za izražavanjem tažili u likovnosti i književnosti. Tragovi koje je za sobom ostavio među ljudima, podjednako su duboki kao i sjene na njegovim crtežima ili urezi u glini na njegovu kiparskom stalku. Bio je jedan od najplodnijih crtača i najfascinantnijih kipara kojeg smo ikada imali, medaljar koji je izmijenio tradicionalne obrise medalje, predani profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, voditelj Majstorske radionice za kiparstvo i akademik, strasni heritolog koji je fotografskim aparatom otimao zaboravu graditeljsku baštinu svoje rodne Slavonije, pjesnik objavljenih i neobjavljenih stihova, zanesenjak i idealist, žestoki polemičar… Radu i životu, koje nikad nije odjeljivao, predavao se opsesivno. Rezultat toga su njegovi golemi opusi, posebice oni crtački i kiparski, koji leže razasuti u muzejskim i privatnim zbirkama poput dijelova kakva golemog mozaika.

Trideset i pet godina nakon smrti Vanje Radauša, izložba u Salonu Galerije Antuna Augustinčića pokušaj je da se pozornost usmjeri upravo na jedan kiparski segment tog mozaika, na Radaušev portretni opus. Neobičan izbor: neki poznavatelji njegovog kiparstva rekli bi kako to nije bilo Radaušu svojstveno stvaralačko polje, misleći pritom kako je disciplina potrebna za izradu portreta sputavala njegove imaginativne uzlete i kako je izvodeći figure i poprsja, glave i crte lica sa imenom i prezimenom, naprosto „odrađivao“ kiparsku narudžbu, dok je svoj prepoznatljiv kreativni pečat utiskivao u cikluse poput Tifusari, Panopticum croaticum ili Krvavi fašnik. Činjenica je da su ti halucinantni likovi svojom vizualnom i semantičkom atraktivnošću zaklonili od pogleda, zasjenili Radauševe „obične“ portrete. Tako su neka uistinu vrijedna djela hrvatske portretistike ostala slabo poznata. Želja za prevrednovanjem tog segmenta njegova opusa svakako je u korijenu nastanka ove izložbe.

Drugi poticaj, koji neposredno veže Radauševu skulpturu uz mjesto izlaganja, jest činjenica kako su Vanja Radauš i Antun Augustinčić u počecima svojih kiparskih karijera usko surađivali; uz rad na Meštrovićevu mauzoleju u Otavicama (slika 1), godine 1932. zajednički su izveli Spomenik Petru Kočiću u Banja Luci (slika 2, slika 3). Glava Petra Kočića koja se nalazi u fundusu Galerije, gipsani je model sa tog spomeničkog portreta. Od tada, njihovi su se osobni i profesionalni putovi sastajali i rastajali, preplitali ili tekli usporedo. Svaki na svoj način, postali su nezaobilazni protagonisti našeg kiparstva. To što Radauš svojim djelima „gostuje“ u Augustinčićevoj Galeriji, a ne obrnuto, posljedica je razloga izvan kiparstva i izvan kriterija kiparske vrsnoće. Fizičko približavanje njihovih portretnih opusa, iako je riječ o uskom i ograničenom izboru, omogućuje zanimljive usporedbe i učvršćuje nas u uvjerenju kako je autentičnost umjetničke imaginacije jasno vidljiva neovisno o smještaju i statusu.