Portret Antuna Augustinčića u predvorju Galerije, djelo je Ivana Sabolića (1921 – 1986), Augustinčićeva učenika, dugogodišnjeg suradnika i nastavljača njegove Majstorske radionice.
DVORANA I (intimna plastika)
Reljefi Otmica i Melodija vode nas prema intimnoj plastici u prvoj dvorani. Ženski torzo iz 1926., Harlekin i Djevojka i mladić s gitarama svjedoče o Augustinčićevu razdoblju formiranja na zagrebačkoj akademiji te studija u Parizu u vrijeme dominacije art-decoa. Ubrzo razvija vlastiti kiparski izraz, u kojem istraživanje pokreta zauzima značajno mjesto (Muški torzo iz 1927.; Muški torzo nastao oko 1957.), pri čemu dolazi do izražaja njegovo vrsno poznavanje anatomije. Niz torza iz 1940-ih i 1950-ih godina predstavlja kontrapunkt spomeničkoj plastici: u intimi atelijera, kroz razne materijale varira motiv ženskog torza, prikazujući ga u klasičnom stavu kontraposta (Torzo, 1941.; Ženski torzo, 1950.) i u pokretu (Ženski torzo u pokretu). Koristeći svojstva materijala ostvaruje bogatstvo svjetlosnih efekata; zaglađuje površinu (mramorni Torzo) ili je dinamizira modelacijom (Ženski torzo/Torzo III, 1952.).
DVORANA II (portreti)
Tema portreta kontinuirano je prisutna u Augustinčićevu opusu. Ovaj izbor s dugog popisa portreta istovremeno svjedoči o povijesnim protagonistima i mijenama kiparskog postupka, uz trajnu Augustinčićevu sposobnost psihološke karakterizacije portretiranih. Majstorski izraženi kiparskim jezikom, ovi portreti svrstavaju se među najbolja djela hrvatske portretne plastike XX. stoljeća.
Kod jednog od najranijih portreta, supruge Nade Mikačić (1895 – 1972), naglašena obrisna linija i glatko obrađena površina pridonose snažnoj izražajnosti lica. U portretu pravnika i političkog djelatnika Mladena Ivekovića (1903 – 1970) još je vidljiva stilizacija; no, iste godine izveden portret revolucionara Zlatka Šnajdera (1903 – 1931) već odaje prisutnost realizma, koji će postati dominantim obilježjem antologijskog portreta novinara i publicista Luje Novaka (1883 – 1945).
U portretu Josipa Broza Tita (1892 – 1980), kojeg je po Augustinčićevu predlošku klesao Dušan Džamonja, vrlo fina obrada detalja glave dovela je mramor do iluzije mekoće. Portret Titove supruge Jovanke Broz (1924 – 2013), izveden u crvenom kotorskom granitu, svojom glatkom površinom te mirnim i dostojanstvenim crtama lica, poprima obilježja egipatske portretne plastike. Pjotra Leonidovića Kapicu (1894 – 1984), jednog od najistaknutijih ruskih fizičara XX. stoljeća, Augustinčić je portretirao prigodom njegova boravka u Zagrebu. U portretu kazališnog redatelja i filmskog radnika Bojana Stupice (1910 – 1970) do izražaja dolazi "tekuća", impresionistička modelacija, za razliku od ekspresivne biste teatrologa, kazališnog redatelja i pedagoga Branka Gavelle (1885 – 1962). Portretna figura Miroslava Krleže (1893 – 1981) usprkos malih dimenzija ostavlja dojam monumentalnosti, a smatra se jednim od najoriginalnijih i najuspjelijih portreta ovog velikana književnosti.
DVORANA III (spomenička plastika)
Spomenički dio Augustinčićeva opusa, po kojemu je najpoznatiji širokoj publici, predstavljen je izborom modela i skica za spomenike. Mir je postavljen u New Yorku kao poklon bivše SFRJ Ujedinjenim narodima. Rudar je izveden za Međunarodni ured rada u Genevi. Nošenje ranjenika isklesano je u kararskom mramoru za spomen-kosturnicu na groblju Viktorovac u Sisku; motiv nošenja ranjenika, svojevrsnog pandana motiva skidanju s križa, Augustinčić je varirao tijekom tridesetak godina kroz brojne skice i spomenike. Pietà/Šleska mati je dio velikog ansambla za Spomenik šleskom ustanku i Jozefu Pilsudskom u Katowicama, koji nije nikada u cijelosti postavljen; tek je 1991. postavljena samo brončana konjanička figura maršala Pilsudskog, koja je do tada čuvana u Galeriji. Prelja je ugaona figura sa Spomenika žrtvama fašizma u Addis Abebi, kojeg su zajednički izveli Antun Augustinčić i Frano Kršinić. Temu prelje Augustinčić je često koristio za nadgrobne spomenike; jedna od varijanti je i Prelja u ljetnoj dinarskoj nošnji.
Pogibija u Villefrancheu je skica za nerealizirani spomenik hrvatskim žrtvama, vojnicima koji su u francuskom gradu Villefranche-de-Rouergue 17. rujna 1943. godine podigli prvi oružani ustanak protiv nacističkog režima u okupiranoj Francuskoj.
Dva borca i Glava Turčina fragmenti su Spomenika palim Nišlijama u Nišu, a Bitka je reljef sa podnožja Spomenika kralju Aleksandru u Somboru, koji je po izbijanju II. svjetskog rata, nedugo nakon postavljanja, uklonjen i pretopljen.
Obilazak treće dvorane završavamo trima skicama konjaničkih spomenika: skicom za Mir, skicom za neizvedeni Spomenik Kraljeviću Marku te skicom za Spomenik rasu Makonnenu u Hararu; taj spomenik etiopskom vojskovođi (1852 – 1906) zajedno su izveli Antun Augustinčić i Frano Kršinić po narudžbi njegova sina, etiopskog cara Haila Selassia.
(D. V.)
