Galerija Antuna Augustinčića je galerija skulpture, jer kud god pogledali vidimo oblikovane volumene. Razgledajmo ih imajući u vidu njihovu veličinu, materijal, stupanj plastičnosti i elemente forme (volumen i prostor, plohu, liniju, površinu, boju), a također i njihova stilska obilježja.
VELIČINA skulptura u Galeriji varira u rasponu od sitne plastike (skice u III. dvorani) do monumentalne skulpture (konjanička statua u III. dvorani), a sve su izvedene ili (kad je riječ o gipsanim modelima) pretpostavljaju izvedbu u tradicionalnim materijalima (kamenu, drvu i ponajčešće bronci), računajući na prirodnu boju samog materijala.
Razlikuju se i s obzirom na stupanj plastičnosti. Neke su tijela koja slobodno stoje u prostoru i koje možemo u potpunosti doživjeti samo ako ih obilazimo i gledamo sa svih strana, dakle pune plastike odnosno statue (npr. brončani Torzo iz 1941. u I. dvorani). Neke su pak oblikovane samo s prednje i bočnih strana, dakle reljefi (npr. mramorni Torzo iz 1953. u I. dvorani). Reljef Dva borca u III. dvorani lako ćemo prepoznati kao veoma visoki reljef (jer se doima kao da će se odvojiti od podloge), ali ćemo dvojiti da li Otmicu iz 1928. u II. dvorani shvatiti kao niski reljef (jer je plastičnost predočena niskim izbočenjima i udubljenjima) ili kao uleknuti reljef (jer je na rubovima reljefa i fizički zadržana ploha ploče u kojoj je isklesana kao najviša visinska točka). Mnogi Augustinčićevi reljefi su koncipirani tako da samostalno stoje u prostoru, kao samostojeći reljefi, te donekle poprimaju i obilježje statue.
Elementi forme također se razlikuju kod pojedinih skulptura. Usporedimo ih na dvama primjerima.
Harlekin iz 1927. u I. dvorani primjer je dominantno pasivnog odnosa volumena i prostora. Blago raščlanjeni volumen zatvoren je napetim zaobljenim plohama te na površini oživljen tragovima modeliranja. prostor opstoji kao manje-više pasivan omotač te samo mjestimice zadire u volumen, što rezultira kontinuiranom obrisnom linijom mirnog toka. Uz stabilnu vertikalnu kompoziciju, skulptura ostavlja opći dojam statičnosti.
Ikar iz 1935. u parku Galerije je primjer dominantno aktivnog odnosa volumena i prostora. Linijski istanjenjenim masama udova i plošno istanjenjenim masama krila, volumen se raščlanjuje te snažno prodire u prostor koji time postaje njegov aktivan omotač. Odnos volumena i prostora dodatno se aktivira i na površinI punoj udubljenja i ispupčenja, nastalih nemirnim tokom ploha. To rezultira razvedenom obrisnom linijom. Uz izrazitu dijagonalnu kompoziciju skulptura ostavlja dojam dinamičnosti.
Stilska obilježja ukazuju da Antun Augustinčić pripada stilskom razdoblju moderne umjetnosti, ali onoj tradicionalnijoj struji. Njegove su skulpture figurativne (jer u njima jasno prepoznajemo elemente uobičajene vizualne realnosti), štoviše, u pristupu su realistične. Stoga nećemo pogriješiti ako kažemo da je realizam osnova Augustinčićeva individualnog stila, u koju se upliću (poslužimo se usporedbom sa tkanjem) različite potke. Dvije od njih, koje proistječu iz dvaju dominantnih stilskih pravaca razdoblja moderne – impresionizma i ekspresionizma – lako su prepoznatljive.
Impresionističku potku nalazimo u većoj ili manjoj mjeri na torzima koja su izložena u I. dvorani (najbolji primjer je ženski brončani torzo iz 1952. g.). Ono što je tu impresionističko je “govor” površine koja je pretvorena u splet malih mekanih neravnina na kojima se svjetlost reflektira u različitim smjerovima pokrećući i otvarajući volumen u titravoj igri, negirajući ga kao masu. (Usporedba s mrljama u impresionističkom slikarstvu se sama nameće.) Stav o “govoru” površine a ne volumena Augustinčić podvlači i time što svoja brončana torza ostavlja otraga otvorenima, pokazujući šupljinu.
Nasuprot tome, ekspresionistička potka očitovat će se kroz naglašeno “govorenje” volumenom, kroz “govorenje iznutra”. I neće biti važno da li je volumen odijeljen od prostora čvrstom, napetom plohom (kao što je kod drvenog portreta Augustinčićeve supruge iz 1923. g. u II. dvorani) ili je u suigri s prostorom posredstvom dinamiziranih izlomljenih ploha izbrazdane površine (kao kod Gavellina portreta iz 1976. g. u II. dvorani). Ono što je važno jest to da volumen posjeduje snagu mase odnosno da izraz dolazi iz same jezgre.
Ono što je zajedničko Augustinčićevim “impresionističkim “ i “ekspresionističkim” skulpturama je da nam se obraćaju svojom formom koja ima vlastito značenje. No, među skulpturama u Galeriji uočit ćemo i neke čija forma, unatoč svojoj raznolikosti, zanimljivosti i dorađenosti, ostaje “nijema” te biva nadglasana “govorom” ideje odnosno ideologije koju prenosi. Riječ je o soc-realističkim djelima (npr. Nošenje ranjenika iz 1965. g., u III. dvorani), djelima koja svoju vrijednost zasnivaju na tome što “ne-govorenje” i ispražnjenost forme od vlastita značenja izdižu na estetsku razinu.
Jasno je da ovo nisu jedine potke koje Augustinčić upliće u svoju realističku osnovu, a također je očito da su počesto umiješane u isto tkanje. Na nama je prepoznati ih i razlučiti te pri tome uživati.
(B. P.)
